Citation for the original published paper:

This is the published version of a paper presented at Migration of Population - The Phenomenon of Refugeeism. 23th International Scientific Symposium, Bosniak National Community for the City of Zagreb and Zagreb County, Institute for Migration and Ethnic Studies, Zagreb and Mulla Sadra Foundation, Sarajevo. Zagreb, Croatia (20161118-20161119)..

Citation for the original published paper:

Basic, G., Delić, Z. (2017)

Ideologija, politika i genocid kao izvor prisilnih migracija: [ Ideology, politics and genocide as sources of forced migrations ].

In: Sead Berberović (ed.), Zbornik radova Simpozija: Migracije Stanovništva -

Fenomen izbjeglištva (pp. 37-56). Zagreb: Bosniak National Community for the City of Zagreb and Zagreb County

Bošnjačka Pismohrana : Časopos za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj

N.B. When citing this work, cite the original published paper.

Permanent link to this version:

http://urn.kb.se/resolve?urn=urn:nbn:se:lnu:diva-58267

University

Associate Professor in Sociology, Senior lecturer in Pedagogy 351 95 Växjö, Sweden

Goran.Basic@lnu.se

Prof. dr. sc. Zlatan Delić

Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli Ulica Tihomila Markovića br. 1

zlatan.delic@untz.ba

IDEOLOGIJA, POLITIKA I GENOCID KAO IZVOR PRISILNIH MIGRACIJA

Sažetak: U ovome članku istražujemo veze između diskurzivnog karakte-

ra ideologije, politike identiteta, prisilnog premještanja stanovništva, simbo-

ličkog i stvarnog nasilja koje dovodi do genocida. Opći okvir rada predstav-

lja rat protiv bosanskohercegovačke države (1992-1995) i njenog civilnog

stanovništva. Počinitelji zločina bili su srpska vojska i policija. Primijenjena

je mikrosociološka, kvalitativna, fenomenološka, simboličko-interakcionistič-

ka i diskurzivna analiza kontekstualnog značenja masovnog ubijanja civila

Bošnjaka i Hrvata na širem području sjeverozapadne Bosne i Ljubije tokom

1992. godine. Fokus je na fenomenologiji klanja ljudi, masovnoj srpskoj

propagandi, “prisilnom premještanju stanovništva” koje je izazvano propa-

gandom da “zajednički život nije moguć”. Masovni zločini, politika širenja

straha – imali su za cilj proizvodnju i reprodukciju kolektivnih uvjerenja da

zajednički život u Bosni nije moguć, i da se uspostavljanje etnički “čistih

kultura” odnosno “etnički čistih teritorija” prihvati kao deterministički

uslovljena povijesna nužnost. Rezultat naših istraživanja: zločini nad civilima

mogu postati “normalizirani” tek kada se uz pomoć medijske propagande

stvori “novi društveni poredak” kao ratni poredak. Genocid postaje moguće

izvršiti tek u situaciji kada počinitelji nasilja (i oni koji ga u ime određene politike identiteta podržavaju), prethodno povjeruju da vršenje nasilja može biti opravdano nekim “višim ciljevima”. Cilj ovog istraživanja jeste oprezno, preventivno ukazivanje na opasnost od normaliziranja nasilja, uz pomoć

“normaliziranja abnormalnog” diskurzivnog poretka ideologije. Motivacija za pisanje ovog rada zapravo je obrazlaganje uvjerenje da bi višedecenijsko poricanje genocida, koje prakticiraju realizatori velikosrpskog projekta, moglo dovesti do novog genocida nad građanima Bosne i Hercegovine. Ve- likosrpska ideologija se i danas – 2017. godine – dakle 22 godine nakon genocida u Srebrenici, “zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija”, uz pomoć anti- bosanskih politika identiteta, aplicira na terenu uz pomoć ideologije da za- jednički život nije moguć.

Ključne riječi: ideološka dimenzija rata, simbolička dimenzija rata, insti- tucionalna analiza, kritička analiza diskursa, fenomenologija

Uvod

Rat protiv internacionalno priznate i suverene Republike Bosne i Hercego- vine (1992-1995) koji se, nakon brižljivog planiranja i organiziranja potrebnih vojnih i obavještajnih resursa, geolocirao u sjeverozapadnoj Bosni i Hercego- vini – sociološka, mikro i makro sociološka tumačenja relacionih fenomena ratnog i postratnog nasilja, kao i fenomenološki i biografski učinci ratnog i postratnog simboličkog i stvarnog nasilja – polazna su točka ovog članka

. Srpski vojnici i policajci usmjerili su nasilje direktno na civilno stanovništva sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. U cilju protjerivanja Bošnjaka i Hrvata iz sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, srpska vojska i policija izvršavala je masovna pogubljenja, progonjenja, sistematska silovanja, otvarali su se i kon- centracijski logori. Civilni žitelji su bili direktna meta ratnih dejstava (Basic 2017; Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b; Case No.: IT-09-92-PT; Case No.: IT-95-5/18-PT; Case No.: IT-95-8-S; Case No.: IT-97-24-T; Case No.:

IT-98-30/1-A; Case No.: IT-99-36-T). Primjerice, samo u općini Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni (kojoj i Ljubija pripada), broj ubijenih Bošnjaka i Hr- vata tokom ljeta 1992. jeste više od 3.000 (više od 200 žena i 100 djece je također ubijeno). Gotovo polovica predratnog stanovništva u općini Prijedoru (više od 40.000 Bošnjaka i Hrvata) je prognana (Basic 2017; Basic 2016;

1 Ovaj članak je u određenim dijelovima ranije publiciran na engleskom i švedskom jeziku pod naslo- vima “Definitions of Violence: Narratives of Survivors from the War in Bosnia and Herzegovina” u naučnom žurnalu Journal of Interpersonal Violence i “Definitioner av våld i överlevandes berättel- ser efter kriget i Bosnien” u naučnom žurnalu Sociologisk Forskning (Basic 2016; Basic 2015c).

Basic 2015a; Basic 2015b; Tokača 2013; Zwierzchowski & Tabeau 2010;

Tabeau 2009; Cekic 2009; Wesselingh & Vaulering 2005; IPC Patria 2000).

Kako možemo, u sociološkom smislu, razumjeti stvarnost rata, društvenu konstrukciju stvarnosti samoga rata, u ratu i nakon rata? Šta to mi, u drugoj dekadi 21. stoljeća, nakon nagomilanog iskustva ratova uopće možemo postu- lirati kao najveći izazov društvenih znanosti, znanosti o sigurnosti i migraci- jama u 21. stoljeću?

Potreba za mikrosociološkim i makrosociološkim istraživanjima odnosa između ideologije, politike i genocida, nikada nije bila toliko izazovna kao danas – nakon višedecenijskog negiranja masovnih zločina i poslije negira- nja genocida koji su izvršili srpska vojska i policija u ratu protiv civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. godine. U ovom radu istražujemo pozadinske aspekte rata protiv bosanskohercegovačkog građanskog, sekularnog, multikulturalnog i multietničkog društva, polazeći od kvalitativne analize i dubinskih intervjua (Basic 2017; Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b) – navodeći realne primjere ratnog nasilja koje je svje- sno izvršeno i koje je, iz ideoloških, i drugih razloga, bilo upereno protiv civilnog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata, u sjeverozapadnoj Bosni tokom 1992. godine. U glavnim dijelovima ovog rada, koncentriramo se na ideo- logiju, politiku, genocid (1992-1995) i velikosrpsko negiranje genocida (u periodu od 1995. do 2017.) ali i na ratno nasilje kao izvore prisilnih migra- cija koje su dovele do depopulacije, gotovo do izumiranja bosanskog autoh- tonog stanovništva.

Genocid u općini Prijedor

Rat je počeo u Prijedoru i Ljubiji krajem proljeća 1992., kada su srpski vojnici i policajci preuzeli općinske urede bez oružanog otpora. Nekoliko sela te oblasti (npr. Hambarine, Briševo i Bišćani) granatirano je srpskim to- pništvom dok su informativni mediji širili propagandu o “muslimanskim i hrvatskim ratnim zločinima protiv Srba” da bi se stvorila panika (Basic 2017;

Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b; Case No.: IT-09-92-PT; Case No.:

IT-95-5/18-PT; Case No.: IT-95-8-S; Case No.: IT-97-24-T; Case No.: IT-

98-30/1-A; Case No.: IT-99-36-T). Žitelji ovih sela bili su nenaoružani i po-

tražili su utočište na planinama i dolinama u okolini Ljubije. Srpski vojnici i

policajci pohvatali su veliki broj izbjeglica. Neke su odmah ubili u šumama,

a druge su prevezli u Ljubiju, gdje su pretučeni na glavnom trgu Ljubije ili

nogometnom igralištu. Na kraju su pogubljeni na igralištu ili drugim mjestima

u blizini Ljubije (Basic 2016; Case No.: IT-97-24-T).

Basic (2017, 2016, 2015a, 2015b) smatra da poslijeratne priče o fenomenu

“genocid” produciraju i reproduciraju sliku raspada društvenog poretka koji je bio aktuelan prije rata. Svakodnevna upotreba sile, za vrijeme rata, je organizi- rana i ritualna, i time postaje norma u društvu a ne izuzetak. Priče o genocidu otkrivaju kako se odbacuje postojeći društveni poredak od prije rata, i kako nje- govo mjesto zauzima novi, ratni društveni poredak koji se održava i poslije rata.

Priče o fenomenu genocida produciraju i reproduciraju sliku ljudske patnje za vrijeme rata (Basic 2017; Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b). U ovim pričama pravilno se moralno ponašanje konstruira kao kontrast nasuprot pri- čama o patnji i ubojstvima tijekom rata. Priče o genocidu produciraju sliku počinitelja nasilja kao nekoga tko je opasan, zao, idealni neprijatelj, kao stvar- ni, ali udaljeni zločinac, nekoga tko se doživljava kao jasna prijetnja postoje- ćem prijeratnom društvenom poretku.

Novi ratni poredak u Prijedoru i Ljubiji normalizirao je postojanje koncen- tracijskih logora u društvu. Na primjer, samo u logorima “Omarska” i “Kera- term” držano je u užasnim uvjetima oko 6.000–7.000 Bošnjaka i Hrvata u ljeto 1992. godine (uključujući i 37 žena). Stotine ih je umrlo od gladi i zlo- stavljanja. Stotine ih je prevezeno na različite lokalitete i strijeljano (Basic 2017; Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b; Case No.: IT-09-92-PT; Case No.: IT-95-5/18-PT; Case No.: IT-95-8-S; Case No.: IT-97-24-T; Case No.:

IT-98-30/1-A; Case No.: IT-99-36-T). Sudionici intervjua koji su bili zatoče- ni u logorima ispričali su kako su logoraši u velikom broju umirali zbog ne- dostatka hrane, bolesti, premlaćivanja i planiranih pogubljenja. Vatreno se oružje rijetko koristilo; umjesto toga koristili su se pendreci, palice za bejzbol ili noževi. Prema sudionicima intervjua, svi su zatočenici izgubili između 20 i 40 kg tjelesne mase, toliko su smršavjeli da su se jedva dizali na noge i kre- tali. Opća atmosfera i ritualizirana upotreba nasilja u logorima činila je logo- raše apatičnim, i povremeno je izgledalo kao da samo iščekuju svoju smrt da im se tako okonča patnja (Basic 2017; Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b).

Priče o fenomenu genocida produciraju i reproduciraju slike dehumanizi- ranih, nasilju izloženih sudionika, često se opisuje kako su zaklani u nasilnim situacijama. Detaljno i živopisno opisivanje nasilnih situacija od kazivača otkriva njegovo osobno iskustvo prijetnje vlastitom ili tuđem fizičkom posto- janju i etničkom identitetu; opis nasilne ratne situacije pojačava se simbolikom ritualiziranog etničkog nasilja. Primjena nasilja opisuje se kao nešto što je provedeno i putem birokratskog planiranja (korištenjem listi) kao i bez njega.

Počinitelji su predstavljeni kao spontani, organizirani i racionalni. (Basic 2017;

Basic 2016; Basic 2015a; Basic 2015b)

Društvene znanosti i rat

Društvene znanosti vjerovatno su zapale u dramatičnu orijentacijsku i ak- siološku krizu. Ta kriza se ogleda kao kriza identiteta velikih pojmova: huma- nizma, zajedništva i slobode. Ekonomska sfera društva vještački je razdvoje- na od sfere politike i političkog, dok je politika postala potpuno otuđena od demokracije, to jest od potreba običnih ljudi. Globalizacija je bila rezultat pogrešno proglašenog “kraja hladnog rata” iz 90.-ih godina 20.-tog stojeća.

Rat protiv Bosne i Hercegovine bio je rat protiv ideje zajedničkog života lju- di. Zato je to bio rat protiv slobode čovjeka i rat protiv ljudskog dostojanstva, u jednom dalekosežnom smislu riječi. Genocid u Bosni (1992-1995) i višede- cenijsko negiranje tog genocida (1995-2017), postalo je moguće zato što se fascinantnim razvojem tehnoznanosti (tehnooptimizma), razvojem i novih medija (virtualnih oblika komunikacije), nastoji prikriti sposobnost ljudskih bića za ispoljavanje i one najmračnije strane u čovjeku. Rat protiv Bosne po- kazao je da, usprkos fascinantnom napretku tehnoznanosti, informacijsko- komunikacijske tehnologije, novih medija itd., nimalo nije umanjena ljudska sposobnost za “kolektivnu solidarnost” učestvovanja u kolektivnom ubijanju drugih, za koje se smatra da su manje vrijedni. Rat protiv Bosne (1992- 1995) koji se četiri godine, iz dana u dan, uz budnu pozornost i pratnju svjetskih medija i svjetske diplomacije – odvijao u srcu Europe – danas – 2017. godine – može se tumačiti i kao (1) rat protiv ideje civilizacije i kao (2) rat protiv ideje kulture kao takve. Bosna i Hercegovina je bila sekularna, multietnička, multikulturna država. U pojedinim regijama poput Tuzlanske kotline (koja se prostire sve do rijeke Save i današnjeg distrikta Brčko), više od 30 procenata stanovništva pripadalo je takozvanim “mješovitim brakovima”. Ideja da “za- jednički život ljudi nije moguć”, a koja je funkcionirala u srpskoj ideologiji i ratnoj propagandi 90.-ih godina prošlog stoljeća funkcionirala je kao ideološ- ka podloga za agresivnu destrukciju bosanskohercegovačkih demografskih i kulturoloških raznolikosti – u biti jeste jedna duboko anticivilizacijska ideja – ideja koja sadrži opasnu klicu genocidnosti.

Eufemizam “etničko čišćenje” i genocid, predstavljaju logičnu posljedicu

terenskog, vojnog, policijskog, oružanog apliciranja ideje da zajednički život

ljudi (koji imaju, ili vjeruju da imaju, različito etničko porijeklo) – u stvarno-

sti nije moguć. Pritom se često u različitim pravnim, viktimološkim i sigurno-

snim diskursima, zaboravlja jedna skoro banalna činjenica, odnosno temeljni

sociološki postulat (koji je star oko 40 godina) i koji glasi da svaka društvena

stvarnost nastaje, ustvari, kao “društvena konstrukcija stvarnosti”.

Zato je rat protiv bosanskohercegovačkog miješanog stanovništva, a koji je vođen u ime stvaranja takozvanih etnički čistih teritorija, a završen u znaku genocida i negiranja genocida – doista plodno područje za longitudinalni, si- stematski, transkontinentalni rad u okviru sociologije migracija, sociologije organiziranog kriminala, sociologije okruženja, sociologije vojske i rata i bliskih disciplina.

Znanost, ideologija, politika i rat

Umjesto da, nakon 90.-ih, u stvarnosti doživimo “kraj velikih naracija”

(Lyotard 1979) doživjeli smo beskrajno širenje novih zabluda, novih dogmi, novog nasilja. Svjedočimo širenju novih medija koje je povezano sa širenjem (‘zakonitih’ i ‘nezakonitih’) “militarističkih” oblika nasilja protiv civilnog stanovništva. Ratno nasilje uvijek je povezano sa propagandom i medijima.

Povezano je sa njihovom komercijalnom upotrebom i zloupotrebom. Zloupo- treba se događa svaki puta prilikom površnih medijskih (i novomedijskih) tumačenja uzroka globalnih i regionalnih migracija, kako onih ekonomskih migracija tako i onih migracija koje su uzrokovane “asimetričnim ratovima”

koji, prije svega, pogađaju desetine miliona civilnog stanovništva i djece.

Usprkos masovnom nasilju protiv civila, u drugoj dekadi 21. stoljeća, po- novo bujaju “velike naracije” kao što su: 1. ideja ljudskih prava, 2. ideja “slo- bodnog tržišta” i 3. ideja “rata protiv terorizma”. Sve te naracije vrlo su za- vodljive. Zato što prosječna svijest prosječnog stanovnika na Zemlji u 21.

stoljeću postaje sve podložnija opasnim ideologijama, dogmama, stereotipima o drugim.

Svijet danas nije ni slobodan, niti je siguran, a nije ni demokratski. Sve tri pomenute ideje, povezane su sa krizom politike i političkog u doba globalnih migracija. One predstavljaju rezultat neuspjeha velikog obećanja koje je 1990.

bilo obećanje o stvaranju “globalnog svijeta bez granica”. Zato danas svjedo- čimo i krizu ideje o stvaranju “globalnog društva znanja i vještina”. U ideju o stvaranju “globalnog društva znanja” se, kao u “sveto pismo” zaklinje nova informacijska ekonomija znanja i vještina koja – u jednom dalekosežnom i dalekosežno opasnom epistemološkom smislu – ima sklonost da potpuno (bez ostataka) izjednači “znanje” i “informaciju”.

Društvene znanosti su stoga i uz pomoć nove informacijske ekonomije (i

uz pomoć tehnocentrizma i tehnooptimizama) instrumentalizirane i komerci-

jalizirane. Zbog toga tvrdimo da pitanje njihove vrijednosne neutralnosti i

znanstvene objektivnosti nikada nije do kraja razriješeno. Stoga se, polazeći

od iskustva rata protiv bosanskohercegovačkog civilnog stanovništva – sta-

novništva koje se i ove 2017. godine nalazi u dramatičnom procesu depopu- lacije – može tvrditi da se sve bosanskohercegovačke društvene znanosti na- laze u velikom problemu ukoliko nekritički imitiraju glavne epistemološke i metodološke tokove društvenih znanosti koje su, sa svoje strane, izgleda, pretjerano preokupirane kvantitativnom metodologijom znanosti i istraživanja koja se nameće zbog globalne moći nove ekonomije znanja i informacija.

Utjecajna tradicija kritičkog mišljenja ideologiju razumijeva kao sustav ide- ja suprotan znanosti prema kriteriju istinitosti svojih spoznaja. Dok Habermas (1986) smatra da ni znanost nije vrijednosno neutralna i, štaviše, da su i znanost i tehnika ideologije – nova ekonomija znanja, također se zasniva na ideologiji a ne na znanstvenoj istini i objektivnosti. Naime, nova ekonomija znanja, koja se od 90.-ih godina 20. stoljeća, nameće kao univerzalna socijalna ontologija 21.

stoljeća, i sama se suočila sa prigovorima da je zasnovana na interesima multi- nacionalnih korporacija. Prigovor glasi da je i nova ekonomija znanja zasnova- na na uskim, privilegiranim, interesima. Ti interesi joj ne dopuštaju da se odma- kne od najgorih oblika rigidne ideologije (Delić 2008; Delić 2009).

Stoga se pitanje odnosa između znanosti, ideologije i politike – nikako neće moći izbjeći u nadolazećem periodu ljudske povijesti koja se suočila sa granicama vlastitoga loma i katastrofe. Bell (1962) je pokušao dokazati da su velike ideologije i velike ideološke rasprave na Zapadu iscrpljene. Međutim, ubrzo se ispostavilo da je i teza o navodnom “kraju ideologije” duboko ideo- loška. Kasnije je Fukuyama (1992) proglasio “kraj povijesti”. Time je želio označiti trijumf tržišta, pobjedu neoliberalne ekonomske globalizacije. No, ubrzo se pokazalo da je i ta teza bila ideološka. Čak je i ekonomska znanost, na čelu sa novom ekonomijom znanja, koja je pretendirala na status tvrde egzaktne znanosti, detaljno dekonstruirana i tako prokazana kao duboko ide- ologizirana ekonomija (Castells 2004). To se međutim nije željelo vidjeti u glavnim tokovima ekonomske znanosti koja opravdava ekstremni porast društvenih nejednakosti u svijetu, nastojeći ga normalizirati. Željelo se prika- zati da je ekonomska znanost u liku “nove ekonomija znanja” suštinski depo- litizirana, odnosno da je ona neovisna o politici.

Ta zabluda traje sve do danas. Izazov predstavljaju sve glasnije pozivi na povratak ka “suverenizmu” u uvjetima globalne vladavine svjetskih finansijskih institucija. Pozivi na povratak ka međunarodnim odnosima zasnovanim na suverenim državama, postali su sve glasniji, i to u mnogim raspravama o glo- balizaciji, ekonomiji i politici za 21. stoljeće. (Delić 2008; Delić 2009).

Ono što je ostalo nejasno jeste internacionalni status agresivnih ratova iz

devedesetih godina 20. stoljeća. Ti ratovi su pojedine države na evropskom tlu

unaprijed osudile na propast, tako što se pokušalo legitimirati rezultate “etnič- kog čišćenja” koje se vršilo pod parolom “humanog preseljavanja naroda”.

Jedna od takvih država, koje imaju internacionalno-pravno nejasan status eksperimentalnih, postmodernih evropskih država, jeste bivša Republika Bosna i Hercegovina, središnja republika bivše jugoslavenske federacije: krhka (a simbolički znakovita) državica, koja je nakon proglašenja Daytonskog okvirnog sporazuma za mir 1995. godine, postala školski primjer socijalno-ekonomskog i sigurnosnoga laboratorija; zajedno sa “oštećenim bosanskim stanovništvom”

naročito Bošnjacima koji su privremeno preživjeli genocid započet 1992. ma- sovnim pokoljima Bošnjaka i Hrvata u Srebrenici, Prijedoru, Ljubiji i okolini.

Ideologija i genocid

Politike identiteta nakon genocida ostale su gotovo iste. Velikosrpski pro- jekt ni tokom 2017. godine nije zaustavljen nego je čak i pothranjen, ojačan, komplementarnim, nadopunjujućim diskursima o velikoj Albaniji a možda i političkim i sigurnosnim kaosom u Makedoniji. Sve to se krajnje negativno odražava na stanovništvo Bosne i Hercegovine koje je preživjelo genocid a danas jedva preživljava u ekonomskoj bijedi, siromaštvu, sa velikim procentom nezaposlenih ljudi.

Svrha našeg rada jeste prevencija i borba protiv nasilja: elaboracija teorijskih mogućnosti ukazivanja na opasnost da se genocid ponovi. Višedecenijsko velikosrpsko negiranje genocida, može dovesti (ili već dovodi) i do ekonom- skog genocida i nad Srbima i nad Bošnjacima. Zato što je, i u Bošnjaka i u Srba, stopa mortaliteta znatno veća od stope nataliteta. Stoga je namjera ovo- ga rada i ukazivanje na opasnosti od novih (namjerno proizvedenih “etničkih”,

“socijalnih” ili “klerikalnih”) sukoba u Bosni i Hercegovini i okruženju. Da- kako, mi na ovom mjestu ne možemo ponuditi odgovore na najdalekosežnija pitanja budućnosti održivog razvoja bosanskohercegovačkog društva koja su već odavno pokrenuta na različitim mjestima. Ekonomija, politika, ekologija, sigurnost, obrazovanje – suviše dugo se posmatraju kao odvojena područja koja nemaju veze sa hermeneutikom, epistemologijom, ideologijom. U ovom radu nastojali smo, barem djelimično, ispraviti taj nedostatak.

Problem je međutim u tome što poslovni svijet i “nova ekonomija znanja i

vještina”, tokom prethodnih decenija nisu iskazali ni minimum interesovanja

prema holističkim, longitudinalnim, socijalno-epistemološkim i hermeneutički

obilježenim socio-ekonomskim i sigurnosnim raspravama u kojima se postav-

ljaju teška pitanja o odnosu između društvenih znanosti, epistemologije, ideo-

logije i održivosti multikulturalnih društava kakvo je bosanskohercegovačko.

Kada su ekonomisti poput Stiglitza (2016) najzad počeli postavljati i takvu vrstu pitanja, bilo je prekasno. Prekasno da bi se negativne posljedice strateš- kog zanemarivanja ideologijskih aspekata djelovanja nove ekonomije znanja na društvo, prirodu, kulturu i ostatak svijeta na neki jednostavan, instrumen- talni način mogle ispraviti. Izgleda da su nakon raspada socijalističkih režima, upravo zbog euforije koja je brižljivo njegovana brendiranim novo-ekonom- skim obećanjima da ulazimo u doba miroljubive konstrukcije jedinstvenog svijeta bez granica, previše dugo tolerirani monstruozni anticivilizacijski projekti sadržani u militarističkim zamislima o stvaranju “etnički čistih kultu- ra” i “etnički čistih teritorija” (Delić 2008; Delić 2009).

Takve projekte su, na prostoru bivše Jugoslavije (a naročito je to bilo vid- ljivo u Bosni i Hercegovini) nasilno aplicirali ideolozi koji su zagovarali na- silno stvaranje velike Srbije a u određenom trenutku i velike Hrvatske.

Ta “nova stvarnost” je u drugoj dekadi 21. stoljeća postala prezasićena (skoro nepodnošljivim) simboličkim i stvarnim nasiljem, a karakter tog nasi- lja, nakon genocida, i nakon višedecenijskog negiranja i poricanja odgovor- nosti za genocid – nije moguće jednostavno sagledati, niti izraziti u kratkom radu poput ovog.

Svijet bez granica

Ključni kognitivni i legitimacijski problem nove ekonomije znanja koja je, u ime diskursa o globalnom društvu znanja i vještina i uz pomoć diskursa o stvaranju jedinstvenog svijeta bez granica, pokušala potisnuti ideologiju et- ničkih nacionalizama iz 90.-ih godina prošlog stoljeća, sastojao se u nedostat- ku bilo kakve objektivne epistemologije znanja.

Pristup globalizaciji, uz pomoć nove ekonomija znanja, preživljava posljed- nje dane svoje potpune propasti. Da bi se to pokazalo, bilo bi potrebno “de- konstruirati” sam diskurs, vokabular, narativnu strukturu nove ekonomije znanja. U čemu je problem sa novom ekonomijom znanja? Zašto se u svim društvenim znanostima, vrijednim tog imena, zajednički moramo okomiti, usredsrediti na odvaganu kritiku vokabulara te ekonomije? Zašto se moramo usmjeriti na negativne socijalne učinke njenog diskursa? Zašto se u kritičkim analizama “nastajućeg društva” u 21. stoljeću, trebamo bliže posvetiti kritici antiobrazovnih, obmanjujućih, ideoloških, gotovo retardirajućih učinaka izne- vjerenih obećanja te ekonomije?

Razlozi za postavljanje ovih pitanja pozitivistima vjerovatno ne moraju

postati sasvim jasni, odmah i na prvi pogled.

Može se dokazati da se nova ekonomija znanja, u svojoj neoliberalnoj va- rijanti, više bazira na zabludama, dogmama i nedokazanim pretpostavkama, nego na objektivnim i vrijednosno neutralnim znanstvenim istinama. Također, nije se teško uvjeriti da je, s obzirom na socijalne i druge učinke koje proizvo- di, za dugoročnu održivost ljudskog društva i održivost prirodne sredine – no- va ekonomija u svojoj vulgarnoj varijanti (koju već 22 godine prakticiraju vladajuće etno-politike na Balkanu) opasna i nasilna poput nacionalizma, nacionalsocijalizma, fašizma, terorizma. Nova ekonomija znanja je zavodljiva, opasna i nasilna već na simboličkoj, diskurzivnoj, eksplanatornoj razini. Zašto?

Pa zato jer laž uspješno pretvara u istinu, a očitu analitičku površnost u kolek- tivnu dubokoumnost. Ona je doktrinarno pogrešna jer vrijeme pretvara u novac, prostor u tržište, mišljenje u kalkulaciju a čovjeka u resurs, odnosno robu. Iz te doktrinarne, diskurzivne redukcije svijeta, nastaje stvarna redukcija, nasta- je manipulacija umom i osjećajima, te tako raste i nepodnošljivo nasilje nad raznolikošću svijeta života čovjeka i prirode.

Takva lažna epistemologija koju promovira nova ekonomija otkačenog biznisa (kao epistemologija bez epistemologije) jednostavno nije održiva, nije moguća kao racionalan znanstveni projekt. Obećanje o “stvaranju svijeta bez granica”, bilo je obećanje koje se rodilo iz svijeta ekonomskih ideja. Eko- nomske ideje vladaju globalnom ekonomijom, kao ekonomijom znanja koja je željela biti istoznačna sa stvarnim postojanjem globalnog društva znanja.

Danas vidimo zapravo da smo i nakon devedesetih živjeli u neznanju, glo- balnom neznanju. Odgovornost za to globalno neznanje trebala bi preuzeti globalna ekonomija znanja o dugoročnoj sigurnosti života na Zemlji koja nam, uz pomoć novih kritičkih znanosti o sigurnosti – možda pridolazi iz budućno- sti. Zašto je stara ekonomija, koja je, sama za sebe, samouvjereno tvrdila da je zasnovana na znanju, odgovorna za današnji, globalni kolaps vrijednosnih orijentacija u koje je čovječanstvo zapalo? Vjerovatno je odgovorna i zato što je bila umislila da je, za sva vremena, i na svakom mjestu, jednom zauvijek, raščistila sa politikom i sa ideologijom. Današnja politika, koja se odvija u znaku “postdemokracije” i “postpolitike” trebat će nove životne energije, koje bi mogle doći možda i iz negativnog iskustva pogrešnih ekonomskih politika i iz negativnog iskustva pogrešnih politika identiteta.

Normalizacija abnormalnog

Šta je u drugoj dekadi 21. stoljeća ostalo od ideje “globalnog društva znanja”

kada živimo u vrijeme konstantnog ulančavanja vanrednih stanja, odnosno, u

vrijeme “normaliziranja abnormalnog”? Normalizacija nasilja učinila je to da

sve teže uočavamo razliku između “vanrednog stanja” i stanja mira. Izgleda da nije jasno gdje rat počinje a gdje završava. Kada politika postaje nastavak rata drugim sredstvima, a kada se mir pretvara u nastavak rata pogrešnim re- toričkim sredstvima koja nisu mirnodopska: “Samoobrana, rat, neprijateljsko djelovanje, pribjegavanje oružju, policijsko djelovanje, izgradnja i održavanje mira nalikuju na kuharske recepte na televizijskim emisijama: ‘odsijeci’, ‘tu- ci’, ‘pomiješaj’. Vojnici s iskustvom u Bosni, Kosovu i u Iraku naglasili su svi kontinuitet prijelaza s rata na mir. Izraz ‘postkonfliktni’, inzistirali su, pogre- šan je. Planiranje i obuka za postkonfliktnu fazu trebali bi načelno početi prije sukoba, premda bi u pripremnoj fazi možda bilo teško zamisliti angaži- ranje ‘dodatnih’ postrojbi, koje bi se mogle čuvati za kasnije zadatke” (Kennedy 2006; Delić 2008; Delić 2009).

Zato smatramo da su u društvenim znanostima, upravo zbog te dvostruke krize: (1) krize društvenih znanosti i krize legitimiteta znanja na kome poči- vaju, s jedne strane i, (2) krize poimanja “društva”, “demokracije”, “politike”,

“razvoja”, “održivosti”, “osiguranja kvaliteta” života stanovništva i sl. kao najšireg predmetnog područja svih društveni znanosti – neophodni širi pro- grami rekonstrukcije naših sistema znanja.

Ti programi trebali bi biti zasnovani na eliminiranju nasilja nad čovjekom i prirodom. To nije moguće provesti bez terapeutskog podsjećanja na ideološ- ke izvore prethodnih katastrofa; odnosno, bez podsjećanja na ideološke izvo- re genocida koji se dogodio u Bosni i Hercegovini. Rasprave o ideologiji pretvorene su u rasprave o njenom diskurzivnom karakteru koji se pokazuje u samom jeziku, govoru, diskursu.

Nakon 2001. godine, nasilje se intenzivira i ono se nastoji normalizirati, udomaćiti. Tako da se, na svakom mogućem mjestu na zemaljskoj kugli, neki oblik simboličkog ili stvarnog nasilja, može osjećati kao da se nalazi na pravom mjestu. Diskursi koji se uobličavaju u znaku “borbe protiv terorizma” također se nalaze u svojevrsnoj napetosti naspram nerazumijevanja same prirode nasilja i nerazumijevanja naspram zavodljive prirode ideologije: “Fraza rata protiv te- rorizma može prizvati tako mnogo predodžaba upravo zato što se zamaglila razlika između metaforičnih i stvarnih ratnih sukoba na terenu” (Kennedy 2006).

Postavlja se logično pitanje: zašto zločinci koji su namjerno, svjesno, organizi-

rano počinili masovna ubistva i pobili preko 3.000 Bošnjaka i Hrvata (civila) u

Prijedoru i Ljubiji – a o kojima na temelju kvalitativne analize, detaljno govo-

rimo u ovom radu – već do sada nisu jednoznačno označeni kao (srpski) terori-

sti? Politike imenovanja, označavanja, klasificiranja ljudskih bića – nisu samo-

razumljiva stvar kojom bi se mogli baviti samo političari, komercijalni mediji,

statističari ili policijski operativci na terenu. Bez pomoći socijalnih epistemolo- ga i stručnjaka za sigurnost koji se bave analizom diskursa ideologije, nije moguće objašnjavati kompleksnost onoga što nazivamo nasiljem, individualnim ili kolektivnim, simboličkim ili stvarnim, realnim ili virtualnim.

Pokazuje se, dakle, da i ideologija ima diskurzivni karakter, mada se ono ideološko ne iscrpljuje samo u diskursu. Diskurzivna i militaristička borba protiv nasilja i terora i sama je postala nasilna, a “zbrkan život ideologije” (van Dijk 2015a, 2015b) i dalje se nastavlja. To je vidljivo ne samo u ideološkim, nego i u stvarnim ratovima koji često djeluju nestvarno ukoliko se ne “doga- đaju” nama samima. Pri tome izgleda da se sama stvarnost rata izmijenila, čak i prije nego su ratovi postali nalik “asimetričnim ratovima”. Ratovima u koji- ma je vrlo teško, pozitivističkom metodom, jasno utvrditi koje se strane nala- ze u stvarnom a koje u izmišljenom ili mimikrijskom sukobu. To su ratovi gdje ideologije često pokrivaju pravo stanje stvari. U takvim ratovima su pored ljudi koje možemo imenovati na različit način, akteri postali i strojevi (koji djeluju protiv ljudi, a koje također možemo imenovati na različite načine), ali neki od tih načina vjerovatno ne objašnjavaju izmijenjenu prirodu nastajućih ratova i konflikata u 21. stoljeću (Delić 2008; Delić 2009).

Paradoks rata i kulture

Vlaisavljević (2007) pokušava dokazati da je svaki rat na Balkanu imao implikacije velikog kulturnog događaja. Poslije svakog rata nastaju nove dr- žave, nove ideologije, nove institucije, nove gramatike, nove historije, nove društvene stvarnosti. Pitanje glasi: ko je subjekt (akter) te nove stvarnosti?

Vlaisavljević izgleda nema jednostavan odgovor na to pitanje. Umjesto jed- noznačnog odgovora, autor uočava opasnu logiku ulančavanja ratova na Bal- kanu. Da bi to znanstveno dokazao, služi se nalazima kulturne antropologije, etnologije, filozofije jezika, semiotike itd. Vlaisavljević, dakle, primjećuje neobičnu stvar: svaka promjena ideologije, svaka nova gramatika, svaka nova vrsta literature, svaka nova politika, društvena i kulturna stvarnost na Balkanu dolazila je sa novim ratom. A rat je, pri tome, ostajao u sjeni.

Vlaisavljević (2007) preispituje samu sliku rata i pita se: da li je rat nešto

više od puke destrukcije? Da li rat ima neke pozitivne aspekte koji su, narav-

no, nepodnošljivi žrtvama rata. Trebalo je, dakle, iz bosanskohercegovačke

perspektive, sa samog “lica mjesta”, iz “srca događaja”, pod zaglušujućom

bukom srpskih granata koje su granatirale grad Sarajevo, svaki dan iznova,

odgovorno, filozofski, promišljati ono što je nepodnošljivo, što je najnepod-

nošljivije, na način da se tu vidi logika koja je itekako ljudska, mnogo više

ljudska nego što to na prvi pogled izgleda. U tom kontekstu, Vlaisavljević govori i o epskim kulturama. Pojam epskih kultura autor upotrebljava upravo zato da bi rekao da su to kulture koje su konstituirane ratom, i to u jednom vrlo kompleksnom simboličkom i diskurzivnom značenju. Time je reaktuali- ziran najveći problem znanosti, ontologije, estetike, etike. To nije samo problem ili izazov koji se tiče nekih pojedinačnih, ili posebnih subdisciplina, poput recimo sociologije vojske i rata. Upravo suprotno. Može se reći da je u ratu protiv Bosne, u ratu protiv Bosanaca i Hercegovaca, ma šta to značilo, ispro- vociran najveći problem svih društvenih znanosti u Evropi uopće – a to je problem društvene konstrukcije stvarnosti u ratu i nakon rata.

Ratno nasilje kao međuljudska interakcija

Randall Collins (2008) analizira fenomen nasilja iz mikrosocijalne perspek- tive s fokusom na pojedinca u situaciji koja se razvije u nasilje, pri čemu se si- tuacije mogu analizirati kao odstupanja od uobičajenih obrazaca tijekom situa- cije interakcije ili interaktivnog lanca zbivanja. Collins (2004) smatra da se društveni život oblikuje putem niza rituala u kojima su pojedinci međusobno povezani kada im znatiželju probudi zajednička točka interesa. Pojedinac u novim situacijama i zbivanjima teško može zanemariti iskustva iz ranijih situa- cija. Drugim riječima, može se reći da se ranije situacije stapaju s novim. Iako se nasilne situacije mogu gledati kao odstupanje od normalnih obrazaca interak- cija, one se ne mogu automatski gledati kao poremećaj interakcije (Collins 2008).

Collins (2008) argumentira da je teško do kraja izvršiti nasilni čin. Naime, u normalnoj društvenoj sredini, oslobođenoj od nasilja, pojedinci postupaju previše miroljubivo i susretljivo prema drugima da bi se predali nasilju, te prema Collinsu (2008) priče o nasilju skoro uvijek tendiraju biti više nasilne nego situacije koje te priče opisuju. Ujedno svaka je interakcija – čak i nasil- na – vezana za određenu situaciju, kontekst i odnos moći između sudionika budući da sudionici interakcije produciraju i reproduciraju inferiornog i supe- riornog (dominantnog) sudionika (Collins 2004). Često se u narativnom pro- cesu odredi tko je inferioran, a tko superioran, što doprinosi stvaranju tih specifičnih situacija – čak i nasilnih situacija (Collins 2004, 2008).

Studija o nasilju Lois Presser (2013) prikazuje raznoliku sliku socijalne

stvarnosti, osobito u ratnoj situaciji, gdje se nečiji ratni postupak smatra pra-

vednim na jednoj strani, a na drugoj kao najgore zvjerstvo. Podijeljena logika

raznolike stvarnosti producira se i reproducira, između ostalog, kroz priče. Te

priče produciraju i reproduciraju dominantne sudionike u nasilnim situacijama,

sudionike kojima je potrebna neka vrsta dozvole da bi ozlijedili inferiorne

sudionike. Pritom Presser ističe kako dominantni sudionici definiraju sebe kao toliko nemoćne da nisu mogli izbjeći ozljeđivanje inferiornih. Dominantni sudionici dobili su dozvolu od društva da koriste nasilje, ali izgleda i kao da su se našli u bezizlaznom nasilno-interaktivnom vrtlogu.

Omalovažavanje onih koji su cilj nasilnih napada znači stvaranje objekta koji je manje složen od počinitelja, a to potvrđuje opravdanost ratnog nasilja (usporedi Katz 1988: 12–15, pojam “righteous slaughter”/”pravedni pokolj”).

Primjerice Tutsiji su u Ruandi prije i tijekom genocida u 1994. godini naziva- ni “žoharima” i “psima”, a Židovi u nacističkoj Njemačkoj su nazivani “šta- korima” (Presser, 2013). Ujedno prema Presser (2013) dominantni počinitelji nasilja često su pod utjecajem priča koje su producirane, reproducirane i proširene kroz društvenu zajednicu, a novi društveni poredak koji se pojavlju- je tijekom rata rezultira dehumanizacijom onih koji su izloženi nasilju. Uobi- čajeno je i da se primjena nasilja normalizira i prelazi u svakodnevna zbivanja, i na taj način postaje dominantna norma u ratnom društvu.

David Wästerfors (2014) kritizira studiju Pressera, navodeći nedostatak teoretskog i empirijskog interesa za međuljudske interakcije u ratnim nasilnim situacijama. Wästerfors argumentira da postoje istraživanja nasilja (npr. Collins, 2008 i Katz 1988) koja svojom metodom omogućuju življu i izravniju analizu ratnih nasilnih situacija, obraćajući pozornost na emocije, metode i oblike nasilja, kao i dinamiku interakcije između počinitelja i žrtve nasilja, a što je sve i prisutno u narativima o nasilju.

Ranija istraživanja ratnog nasilja koriste analizu nasilnih situacija (npr.

Collins, 2008), ali najčešće se ratno nasilje ne analizira kao situacijski izazvan fenomen koji podrazumijeva interakciju (npr. Malešević, 2010). Time se ova- kve studije zadržavaju na općoj makrorazini, pri čemu autori propuštaju ana- lizirati relacije između počinitelja/žrtve i ratne situacije, između počinitelja/

žrtve i promatrača kao i između počinitelja i žrtava ratnog nasilja. Autori najčešće ne koriste neku vrstu empirijskog materijala u analizi. Te se studije mogu nazvati pričama o ratnom nasilju gdje se nikako ne analiziraju priče.

Sličnu kritiku izgovara Wästerfors (2014) kada preispituje istraživanje Pres- sera (2013). Ovakve kritike ukazuju na potrebu za istraživanjima nasilja koja prepoznaju važnost interakcije u nasilju (ili nasilje kao fenomen interakcije).

Ideologija, politika i genocid

Nakon 20. stoljeća, kao stoljeća radikalnog zla, nasilja, holokausta i geno-

cida, moguće je dovesti u pitanje progresivističko razumijevanje modernog

društva. Šta znači napredak, rast i razvoj? I za koga? Ta nam pitanja, u kon-

centriranom obliku, ispostavljaju povezanost moderne prirodne znanosti i moderne tehnologije s vladajućim ekonomsko-političko-militarističkim obras- cem, koji ne dopušta nikakva promišljanja koja se ne uklapaju u kratkoročne instrumentalno-utilitarističke računice.

Živimo u jednom od onih perioda povijesti u kojima se nove realnosti ra- đaju pred našim očima. Ali zbog djelovanja različitih ideologija nismo u stanju da ih dovoljno objektivno sagledamo. Različiti oblici nasilja sa kojima smo suočeni imaju uznemirujuće posljedice na živote velikog broja ljudi. Vidljivost i nevidljivost različitih formi nasilja, od simboličkog do stvarnog, ima nega- tivne posljedice po ukupno samorazumijevanje čovjeka u savremenom svije- tu. Kraj Drugog svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile samo fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološka mreža i misaoni obrazac. Faši- zam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen. Ideologije ne samo da omogućavaju nasilje, one ga i podstiču i reproduciraju i zamagljuju.

Mnogi tradicionalni pristupi ideologiji nisu dostatni za analizu negativnih posljedica neofašizma i genocida u kontekstu globalne krize vrijednosnih orijentacija koju donosi svjetsko rizično društvo. Veliki broj tih pristupa više su filozofske, nego sistematske, analitičke i teorijske naravi.

Novije spoznajne teorije i analize ideologije ne podrazumijevaju da su ideologije samo mentalne nego insistiraju na tome da su one povezane sa diskurzivnim praksama i ponašanjem pojedinaca i grupa. One su i mentalne i društvene i diskurzivne i simboličke i ne moraju biti samo lažne. Ideologije imaju i druga strukturna obilježja, poput polarizacije skupina – “Mi nasuprot Njima”. Time se u analizu ideologije (prije nego što uopće pristupimo analizi neofašizma i genocida) uvode različiti multidisciplinarni pristupi koji su ne- razdvojni od socijalne epistemologije, sociologije znanja i novijih istraživanja odnosa između znanja i moći. Epistemološke analize ideologije, bez obzira na to kakav bio njihov status istinitosti, pokazuju da kriterij za analizu pojedinih ideologija ne mora biti samo njihova istinitost (ili neistinitost) već njihova spoznajna i društvena uloga u pacificiranom upravljanju mišljenjem, simbo- lima i interakcijama.

Moguće je analitički razlikovati ideologije kao opće, apstraktne, društveno

prepoznatljive (mentalne) predodžbe što ih neka grupa dijeli s jedne strane, i

konkretne, osobne, interakcijske, kontekstualizirane upotrebe ideologije u

posebnim društvenim situacijama kako ih koriste pojedini pripadnici društva,

s druge. Analiza ideologije, međutim, dodatno se komplicira prilikom analize

neofašizma i genocida.

Pouku našeg istraživanja – u okolnostima zabrinjavajuće eksplozije global- nih migracija – moguće je shvatiti ukoliko imamo u vidu globalni, odnosno anticivilizacijski, značaj ideološkog, simboličkog i stvarnog ratnog nasilja sadržanog u nedovoljno promišljenom projektu stvaranja “etnički čistih teri- torija”, naročito u kontekstu razumijevanja širih posljedica prisilnog premje- štanja stanovništva (tzv. “humanog preseljavanja naroda”) a što čini sastavni, ekrazitni dio, velikosrpske ideologije. Pluralistički, odnosno kvalitativni me- todološki pristup istraživanjima ratnog nasilja do sada je bio zanemaren, iako je potreban. Na kraju, u kontekstu kritičkog promišljanja društvenih značenja i izazova globalnih migracija na vanjskim i unutarnjim granicama Evropske Unije potrebno je ukazati na međupovezanost između simboličkog univerzu- ma ideologije i (uvijek mogućeg) ponavljanja genocida koji se već dogodio (i još traje kroz višedecenijsko poricanje realizatora velikosrpskog projekta) u Bosni i Hercegovini.

Literatura:

1. Basic, G. (2017). Concentration Camp Rituals: Narratives of Former Bosnian Detainees, Humanity and Society, 41 (1): 73-94, doi: 10.1177/0160597615621593.

2. Basic, G. (2016). Definitions of Violence: Narratives of Survivors from the War in Bosnia and Herzegovina. Journal of Interpersonal Violence, doi: 10.1177/0886260515622300.

3. Basic, G. (2015a). Conditions for Reconciliation: Narratives of Survivors from the War in Bosnia and Herzegovina, Journal of Criminal Justice and Security, 17 (2): 107-126.

4. Basic, G. (2015b). Constructing ‘Ideal Victim’ Stories of Bosnian War Survivors, Social Inclusion, 3(4):25-37.

5. Basic, G. (2015c). Definitioner av våld i överlevandes berättelser efter kriget i Bosnien, Sociologisk Forskning, 52(4):341-361.

6. Bell, D. (1962). The End of Ideology. Harvard: Harvard University Press 7. Case No.: IT-99-36-T. Judgment in case of Radoslav Brdjanin. 1 Septem- ber 2004. Haag: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

8. Case No.: IT-97-24-T. Judgment in case of Milomir Stakic. 31 July 2003.

Haag: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

9. Case No.: IT-98-30/1-A. Judgment in case of Miroslav Kvocka, Mlado

Radic, Zoran Zigic and Dragoljub Prcac. 28 February 2005. Haag: Inter-

national Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

10. Case No.: IT-95-8-S. Judgment in case of Dusko Sikirica, Damir Dosen and Drazen Kolundzija. 13 November 2001. Haag: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

11. Case No.: IT-95-5/18-PT. Third Amended Indictment in Case of Radovan Karadžić. 27 February 2009. Haag: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

12. Case No.: IT-09-92-PT. Fourth Amended Indictment and Schedules of Incidents in Case of Ratko Mladić. 16 December 2011. Haag: International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

13. Castells, M. (2004). The Information Age. Economy, Society and Culture.

Oxford: Malden.

14. Cekic, S. (2009). Research of genocide victims, with a special emphasis on Bosnia and Herzegovina: problems and issues in scientific theory and methodology. Sarajevo: Institute for the Research of Crimes Against Hu- manity and International Law of the University of Sarajevo.

15. Collins, R. (2008). Violence. A Micro-sociological Theory. Princeton:

University Press.

16. Collins, R. (2004). Interaction Ritual Chains. Princeton: University Press.

17. Delić, Z. (2008). Globalizacija i njen ekonomski poraz, Časopis za druš- tvena pitanja, XLXI (3).

18. Delić, Z. (2009). Globalizacija, moć i politika znanja: jedanaest antiteza o globalizaciji, Filozofska istraživanja, 29 (1).

19. Fukuyama, F. (1992). The End of History and the Last Man. New York:

Macmillan.

20. Habermas, J. (1986). The Theory of Communicative Action: Reason and the Rationalization of Society, Volume 1. Stafford: Polity Press.

21. IPC Patria. (2000). Ni krivi ni dužni. Knjiga nestalih općine Prijedor.

Sanski Most: IPC Patria and Udruženje Prijedorčanki “Izvor”.

22. Katz, J. (1988). Moral and Sensual Attractions in Doing Evil. New York:

Basic Books.

23. Kennedy, D. (2006). Of War and Law. Princeton: University Press.

24. Lyotard, J-F. (1979). The Postmodern Condition: A Report on Knowledge.

Manchester: University Press.

25. Malešević, S. (2010). The Sociology of War and Violence. Cambridge:

University Press.

26. Presser, L. (2013) Why We Harm. London: Rutgers University Press.

27. Stiglitz, E. J. (2016). The Euro: How a Common Currency Threatens the

Future of Europe. London: Allen Lane/Penguin.

28. Tabeau, E. (2009). Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

29. Tokaca, M. (2013). Bosanska knjiga mrtvih – Ljudski gubici u BiH 91-95.

Sarajevo: Istraživačko-dokumentacioni centar.

30. van Dijk, T. A. (2015a). Discourse and Context. Cambridge: University Press.

31. van Dijk, T. A. (2015b). Discourse and Knowledge. Cambridge: University Press.

32. Vlaisavljević, U. (2007). Rat kao najveći kulturni događaj. Ka semiotici etnonacionalizma. Sarajevo: Biblioteka razmeđa.

33. Wesselingh, I. &Vaulering, A. (2005). Row Memory. Prijedor, Laboratory of Ethnic Cleansing. London: Saqi Books.

34. Wästerfors, D. (2014). Book Review: Why We Harm, Acta Sociologica, 57 (3): 271–272.

Ideology, politics and genocide as sources of forced migrations Summary

This paper explores the connection between the discursive nature of ideol-

ogy, identity politics, forced displacement, and symbolic and actual violence

leading to genocide. The general framework of the paper is the Bosnian War

(1992 – 1995) led against the country and its civilians. The perpetrators of the

crimes were the Serbian army and police force. A microsociological, qualita-

tive, phenomenological, symbolic-interactionist and discourse analysis was

conducted with regard to the contextual meaning of mass murders of Bosniak

and Croatian civilians in northwest Bosnia and Herzegovina and Ljubija in

1992. The focus is on the phenomenology of human slaughter, Serbian mass

propaganda, and “forced displacement” encouraged by the propagandistic

message of “the impossibility of coexistence”. Mass crimes and the policy of

fearmongering were intended to create and recreate the collective belief that

coexistence in Bosnia was impossible and that establishing “ethnically pure

cultures” and “ethnically pure territories” should be accepted as a determinis-

tic historical necessity. Our research results indicate that crimes against civil-

ians can be “normalized” only after a “new social order” has been established

as a war order with the help of media propaganda. Genocide can be committed

only if the perpetrators (and its advocates acting in the name of specific iden-

tity politics) believe that committing violence can be justified by a “higher cause”. The aim of this research is to carefully and preemptively draw attention to the dangers of normalizing violence by “normalizing the abnormal” discur- sive order of ideology. The motivation behind this paper is to explain the no- tion that the multi-decade denial of genocide on the part of the leaders of the Greater Serbia Project could lead to a new genocide against the people of Bosnia and Herzegovina. Today, in 2017, 22 years after the genocide in Sre- brenica – a “United Nations safe area” – the Greater Serbia ideology still persists with the help of anti-Bosnian identity politics and the idea that coex- istence is impossible.

Key words: Ideological dimension of the war, symbolic dimension of the war, institutional analysis, critical analysis of discourse, phenomenology Autori

Goran Basic is an associate professor in sociology at the Linnaeus Univer- sity, Sweden. Currently analyzing: (1) narratives of youth that have experien- ced war, taken refuge in Sweden, and taken into custody and placed in insti- tutions; (2) the obscure practices and rhetoric of the war, the emotions and moral of the war, human interaction during horrific captivity and escape but also the individuals requirements on restored respect and dignity when war experiences portrayed in the life stories; (3) the collaboration between border police and coastguard and between different actors in the youth care; (4) de- finitions of successful intelligence and operational police work.

Zlatan Delić je izvanredni profesor Sociologije na Univerzitetu u Tuzli (Bosna i Hercegovina). Predaje: Metodologiju istraživanja u filozofiji i soci- ologiji, Savremenu sociologiju, Ekonomsku sociologiju, Teorije globalizacije, Sociologiju održivih zajednica. Analizira socijalno-epistemološke i diskurziv- ne aspekte društvenih znanosti uz kritiku “nove ekonomije znanja i vještina”

i taj novoekonomski diskurs smatra najopasnijom ideologijom danas – u

drugoj dekadi 21. stoljeća. U svojim radovima zalaže se za kulturu mira i

nenasilja, za jedinstvenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu koju vidi kao važ-

nu (možda najvažniju) evropsku, građansku, postmodernu, ekološki i demo-

grafski održivu državu. Trenutno piše (1) više autorskih i koautorskih teksto-

va: (2) kao glavni i odgovorni editor, radi na nekomercijalnom, open access,

znanstveno-epistemološkom projektu, u sklopu kojega piše Predgovor i

Uvodno poglavlje za transdisciplinarnu knjigu “Epistemology and Transfor-

mation of Knowledge in Global Age”; (3) piše monografiju o socijalnom

kapitalu, (4) kritički rekonstruira ekonomske, društvene, političke, etičke,

ideologijske i sigurnosne aspekte koncepta socijalnog kapitala nakon propasti

ideologije globalizma, (5) mentor je doktorske disertacije o ideologijskim

korijenima genocida – slučaj Bosna i Hercegovina.