Pisani spomenici (stari domaći tekstovi, natpisi itd.)

Najviše starih (ĉisto domaćih ili redakcijskih crkvenoslavenskih) tekstova iz starijega perioda ima na podruĉjima na kojima je bila prisutna rana slavenska pismenost ćirilometodskoga tipa. Prema tome, stari su tekstovi ponajprije ili glagoljiĉki ili ćiriliĉ- ki. Rana se latiniĉka pismenost oĉituje, prije svega, u Ĉeškoj.

Najlogiĉnije je, dakle, poĉeti s juga, gdje je nastala slavenska pismenost. Staroslavenska se glagoljiĉka i ćiriliĉka pismenost može pripisati povijesti bugarskoga i makedonskoga jezika (sa suvremene toĉke gledišta). Pada u oĉi, ipak, ĉinjenica da se ona u cjelini uzima u obzir gotovo iskljuĉivo kod istraživanja triju bugarskih znanst- venika (Conev 1940:114 ff.; Mladenov 1979:58 ff.; Mirĉev 1958:10 ff.), dok Koneski (1982:223) nabraja uglavnom samo srednjomakedonske spomenike, tj. spomenike koji su tijekom kasnijega srednjovjekovlja ili poĉetkom novoga doba nastali na podruĉju Makedonije (u širem smislu rijeĉi). Popisi pisanih izvora kod spomenutih bugarskih istraživaĉa obuhvaćaju, razumije se, i srednjobugarske i novobugarske spomenike (po- nekad i lijepu književnost 19. stoljeća!). Kvantiteta pisanih izvora na najjužnijem dijelu slavenskoga podruĉja je, dakle, ogromna. Što se, pak, samih staroslavenskih (ili, prema bugarskim istraživaĉima, starobugarskih) pisanih spomenika tiĉe, moram napomenuti da ih ima relativno malo u odnosu na, recimo, staroengleske, puĉkolatins- ke ili sliĉne spomenike. Drugo, njihova apsolutna pripadnost bugarskoj ili makedons- koj jeziĉnoj povijesti (mada su većim dijelom nastali na tome podruĉju) nije sasvim jasna, jer su njihovi protografi mogli nastati u središnjem dijelu slavenskoga podruĉja (u Ĉeškoj, Moravskoj, Panoniji ili ĉak i u Hrvatskoj ili Srbiji), v. Nuorluoto 2004. Kvantiteta redakcijske graĊe je, ipak, bez sumnje u toj mjeri velika da predstavlja vrijedan izvor za rekonstrukciju glasovnih promjena (pod uvjetom da se grafemiĉki odnosi ispravno tumaĉe).

Kako bugarski i makedonski tako i srednjojužnoslavenski (koliko god neuspio taj pojam bio) spomenici najĉešće se tretiraju kao dio povijesti jednoga jezika. S dijalek- tološke toĉke gledišta bilo bi umjesnije odvojiti glagoljiĉku (ĉakavsku i miješanu) pismenost od ostalih srednjojužnoslavenskih pismenosti koje radije odražavaju razne vremenske i teritorijalne tipove štokavskih govora. Kajkavska pismenost je relativno mlada te bi se morala prije uvrstiti u tip izvora pod naslovom »dijalekatska graĊa«. Da

se povijest srednjojužnoslavenskoga jeziĉnog kompleksa tretira u struĉnoj literaturi kao jedna cjelina, razumljivo je, s obzirom na vrijeme nastanka većine radova (bivša Jugoslavija i njezina jeziĉna politika). Tek u novije vrijeme poĉeli su se izdavati po- vijesni pregledi individualnih jezika i to, koliko ja znam, posebice hrvatskoga (Holzer 2007; Matasović 2008), ali je i u njima polazište i težište na štokavskim govorima.12

U sljedećem pregledu polazim od toga što imamo u literaturi.

Tekstova (i natpisa) u srednjojužnoslavenskome podruĉju ima mnogo, i to glagoljiĉ- kih, ćiriliĉkih i latiniĉkih. Klasifikacije se mogu naći kod Vukovića (1974:1-3),13

Belića (1976:18-20, u kojoj su ukljuĉeni i novija »književna dela«, gramatike i rjeĉnici s kraja 16. stoljeća), Ivića (1981a; 1981b). Klasifikacije nisu, ipak, jednake ili su te knjige namijenjene nejednakoj publici. Posebice su Ivićeva djela donekle popularizi- rana. Popović (1960) ne sadrži tekstualnu graĊu.

Najnovije monografije (Holzer 2007 i Matasović 2008) ukljuĉuju, uglavnom isklju- ĉivo, graĊu s hrvatskoga jeziĉnoga podruĉja, na što ukazuju i njihovi naslovi.14 _Hol-

zerov pristup se ne naslanja na tekstove koji se i ne spominju u tekstu. Matasovićevo metodološko težište je poredbeno indoeuropeistiĉko (ili balto-slavensko ili ĉisto sla- vensko), pa je razumljivo da on rabi tekstove selektivno na osnovi sekundarnih izvora (Matasović 2008:11).

Slovenski se odlikuje od ostalih slavenskih jezika time što se njegovoj povijesti može pripisati najstariji latiniĉki spomenik: Brižinski spomenici iz 10.-11. stoljeća (Greenberg 2000:19). Inaĉe je slovenski tekstovni materijal izmeĊu 11. i 16. stoljeća kvantitativno siromašan. Nekoliko skromnijih rukopisa ima iz razdoblja prije 14. stoljeća, ali se s obogaćenjem graĊe poĉinje tek Reformacijom (Greenberg 2000:19).

Na staroruskome prostoru (u širokom smislu rijeĉi, tj. ukljuĉujući ĉitavu ranu Rusku državu od Kieva do Novgoroda) ima bezbroj starih tekstova, i na crkvenome i na na- rodnome jeziku, koji odražavaju ili južne ili sjeverne dijalekte (a ne središnje podruĉje na ĉijim se govorima zasniva današnji ruski standardni jezik!). Kiparsky (1963:30-67) nabraja obuhvatan popis tekstova s komentarom (ukljuĉene su, primjerice, primjedbe o jeziĉnome tipu i provenijenciji koji pojedini tekstovi predstavljaju). Budući da je nje- gova knjiga nastala na poĉetku 1960-ih godina, on još nije mogao shvatiti važnost za- pisa i pisama na brezovoj kori iz sjeverne Rusije. Oni su gotovo u cjelini zastupljeni i opisani u monografiji Andreja Anatoljeviĉa Zaliznjaka (2004).15 _{Gorškova & Habur-}

gaev (1981:13-16) opisuju glavne izvore ovoga tipa. U knjizi Georgea Shevelova o

12 _{U ovu kategoriju ulazi i Moguševa knjiga (1971) koja nije ukljuĉena u analizu jer je »opsegom vrlo kratka«} (prema rijeĉima Matasovića 2008:7).

13 _{Zanimljivo je da su u popis ukljuĉeni i Brižinski spomenici!}

14 _{Podnaslov Holzerove monografije je nešto neobiĉan (»Einleitung und Lautgeschichte der Standardsprache«).} Umjesnije bi bilo upotrijebiti umjesto »standardnoga jezika«, primjerice, »zapadnoga štokavskoga« ili sl. jer se rane glasovne promjene nisu zbivale u standardnome jeziku.

15 _{Mada Zaliznjakova monografija (2004) nije, u biti, povijesna fonologija ruskoga jezika (ili barem njegova sje-} vernoga dijalekta), ona je nezaobilazno djelo upravo zbog bogate i donedavno nepoznate graĊe koju sadrži. Ova je graĊa, pored toga, izrazito važna za poznavanje dezintegracijskih procesa u kasnijoj praslavenskoj epohi.

povijesnoj fonologiji ukrajinskoga jezika (1979:10-20) tekstovi starijega tipa nisu, uglavnom, prisutni, nego se on ograniĉio na tekstove koji odražavaju jeziĉne osobine tipiĉne iskljuĉivo za ukrajinski jezik. Isto se odnosi i na Wexlerovu monografiju o bjeloruskom (1977) u kojoj, ipak, popis tekstova obuhvaća i neke tekstove koji se mogu pripisati i drugim istoĉnoslavenskim jezicima. Latiniĉki su tekstovi znatno mlaĊi.

Najstariji povijesni izvori ĉeškoga i slovaĉkoga jedva se mogu uvrstiti u jednu cjeli- nu. Većina starih tekstova potjeĉe iz zapadnoga dijela toga podruĉja. Zanimljivo je da se zapadnoslavenskim osobinama u staroslavenskim tekstovima u struĉnoj literaturi uglavnom pripisuje manja važnost, mada, primjerice, Kijevski listići jasno ukazuju na zapadnoslavensku ili panonsku osnovicu spomenutoga teksta. Ovdje ne ulazim u pi- tanje nekadašnjega panonskoga slavenskoga. Trávníĉek (1935:9) spominje »bohemiz- me« u staroslavenskim spomenicima. Starijih pismenih spomenika na latinici s ĉeško- ga podruĉja ima podosta te neki znanstvenici ukazuju na materijal u staroĉeškom rjeĉ- niku i na staroslavenske spomenike ĉeške redakcije (Lamprecht & Šlosar & Bauer 1986:22, 406 ff.). Starih tekstova sa slovaĉkoga jeziĉnog podruĉja nema do 15. stolje- ća prema Stanislavu (1956:31 ff.). Krajĉoviĉ (1975) se uglavnom oslanja na Stanisla- va.

Staropoljski nije bogat starim tekstovima. Najstariji tekst potjeĉe iz 12. stoljeća (Stieber 1973:152-153), ali se njihov broj povećava tijekom kasnijega srednjo- vjekovlja. Zanimljivo je da se rijeĉ »staropolski« ĉesto rabi u vezi s tekstovima, ali se ne spominju koji (tako, na primjer, kod Klemensiewicza & Lehr-Spławińskoga & Ur- bańczyka 1964). Sami se tekstovi nabrajaju samo kod Rosponda (1973:36-40). Za kašupski postoje samo novi tekstovi iz 19. stoljeća (Topolińska 1974:17-18). Uosta- lom, Topolińska (1974) smatra kašupski poljskim dijalektom i oslanja se u rekonstruk- ciji njegovih inovacija na polapski i pomoranski (pored poljskoga, razumije se). Stie- ber (1973), takoĊer, operira u odreĊenoj mjeri s kašupskim materijalom.

U lužiĉko-srpskom sluĉaju situacija je sa starim tekstovima veoma siromašna. Naj- raniji tekstovi potjeĉu tek iz 16. stoljeća (Schaarschmidt 1997:23-24).

3.2. Onomastička građa (toponimi, antroponimi, glose u stranim izvorima